Leibniz


David Hume


Casanova


Goethe


Benjamin Franklin


Lewis Carroll


Marcel Proust


Duchamp


Bela Hamvas


Borges


Vlado Martek

Autori - knjižničari

Mnogi poznati filozofi, pisci i znanstvenici radili su u nekom razdoblju svoga života kao knjižničari (Eratosten, Benjamin Franklin, David Hume, Béla Hamvas i mnogi drugi), a neki od njih dali su i značajan doprinos knjižničarskoj struci (poput filozofa, matematičara, filologa i povjesničara Gottfrieda Wilhelma Leibniza). Bilo je tu dosta zanimljivih autora, a ovdje ćemo predstaviti njih sedmoricu iz literarnog i likovnog područja.

Giacomo Casanova (1725. – 1798.)

Casanova je bio pisac, prevoditelj, glazbenik, diplomat, putnik, opsjenar. Njegov lik i pustolovan život predstavljeni su u više romana i filmova (pogledajte „Fellinijevog Casanovu“). Napisao je  memoare koji se drže autentičnim i vrijednim prikazom društva 18. stoljeća i važan su povijesni izvor. Djelo je započeo pred kraj života, kao knjižničar grofa Waldsteina u Češkoj, što je bio "jedini lijek za sprječavanje ludila ili umiranja od tuge". Reklo bi se da je ostarjelom Casanovi nakon pustopašnog lutanja bilo prilično dosadno u malome mjestu i u izoliranoj knjižnici, ali to ga je barem potaklo da piše.

Johann Wolfgang von Goethe (1749. – 1832.)

Gothe je za svoga života u Weimaru obnašao mnoge važne dužnosti, te je djelovao u državnom savjetu i diplomatskoj službi, bio je upravitelj rudnika škriljca, direktor kazališta i raznih drugih kulturnih institucija, a između ostaloga postao je i upravitelj vojvodske knjižnice. Tome je poslu pristupio s jednakim žarom i jednako temeljito kao i svima ostalima. Nabavljao je nove police, odredio radno vrijeme knjižničarima, nadgledao katalogizaciju, naredio da se iščupa cijela živica koja je navlačila vlagu u prostore knjižnice, uredio nova pravila kod posudbe i povrata knjiga, pokrenuo prodaju duplikata i nepotrebne građe putem aukcija i nadgledao tko se služi ključevima knjižnice. Važan zadatak bio mu je spajanje vojvodske knjižnice i knjižnice Sveučilišta u Jeni. (Vidi: Goethe as Librarian, Author(s): Christa Sammons, Source: The Yale University Library Gazette, July 1978, Vol. 53, No. 1, pp. 26-28, URL: https://www.jstor.org/stable/40858660) Goethe je bio humanist širokoga znanja i čitavoga života se sustavno obrazovao u raznim područjima, pa ne čudi da je bio i predani knjižničar.

Lewis Carroll (1832. – 1898.)

Lewis Carroll ponajviše je zapamćen po svojoj „Alisi u zemlji čudesa“, a poznato je i da je pod pravim imenom Charles Lutwidge Dodgson bio profesor matematike na Oxfordu. Interes za riječi i matematička logika spojili su se i u njegovim igrama-zagonetkama, koje je 1879. objavio pod nazivom „Doublets“ u časopisu „Vanity Fair“, a potom kao knjigu. Igru je prvotno nazvao „jezičnim ljestvicama“, a sastoji se u tome da se zadana početna riječ prevede u zadanu krajnju riječ mijenjajući u svakom koraku po jedno slovo, ali tako da svaka nova riječ bude smislena. Istraženi su i mnogi drugi aspekti njegova života, poput interesa za fotografiju, no slabije je poznato da je osim profesorskoga držao i knjižničarsko mjesto na koledžu Christ Church, te je vrlo savjesno vodio brigu o lektiri svojih studenata. Vjerujemo da je Carolla rad s knjigama poticao da stalno bude „curiouser and curiouser“.

Marcel Proust (1871. – 1922.)

Proust je jedan od najcjenjenijih autora 20. stoljeća, postavljajući svojom djelom već i okvire postmodernizma: temom literarne stvarnosti, odnosno stvarnosti u jeziku koja stoji u ambivalentnom odnosu prema zbilji i temom kronološkoga vremena naspram osobnog doživljaja vremenskoga toka i rekonstruktivnoga literarnog sjećanja koje gradi svoje vlastito vrijeme. Proust je bio dobro situiran i živio je po salonima i u literarnim krugovima, no na zahtjev oca, koji je mislio da sinu treba neka stabilnost u životu, prijavio se na volontersko mjesto u Bibliothèque Mazarine. Nije tu zapravo nikada radio, već je vrlo brzo dobio dopust zbog bolesti, koji je potrajao više godina. Evidentno, ako bi išta trebao raditi, radio bi u knjižnici, ali radije ne bi radio ništa obvezujuće. Najbitnije je ipak da je bio je genijalan pisac.

Marcel Duchamp (1887. – 1968.)

Tijekom 1912. Duchamp se želio povući iz umjetničkih aktivnosti u posao u kojemu bi mogao skromno zarađivati i kontemplirati svoje sljedeće djelo. Završio je knjižničarski tečaj i zaposlio se na kraće vrijeme kao stažist u Bibliothèque Sainte-Geneviève u Parizu. Jako mu se svidio taj „intelektualni rad“, osobito zato što je „imao puno vremena za sebe“. Svaka aktivnost i životno iskustvo bili su uključeni u Duchampovo djelo (vidi knjigu Elene Filipović "The Aparently Marginal Activities of Marcel Duchamp“, MIT Press), pa tako i ovaj rad u knjižnici (npr. arhiviranje, kolažiranje, uporaba teksta).

Jorge Luis Borges (1899. – 1986.)

Borges je neko vrijeme radio u jednoj maloj gradskoj knjižnici, uglavnom na katalogizaciji građe,  a 1955. imenovan je direktorom Nacionalne knjižnice u Buenos Airesu, gdje je ostao do 1973. kada je odstupio zbog Perónova dolaska na vlast. Kako je u to vrijeme već bio slijep, mjesto se uglavnom smatralo počasnim, a njegov ured zapravo je postao radni kabinet za pisanje i prevođenje. Borges je izjavio u jednome intervju da je uvijek pratio događanja u knjižnici i radio na njezinoj dobrobiti, no poslove je ipak ponajviše vodio njegov zamjenik. Mimo upitnoga doprinosa knjižničarskoj struci, Borges je stvorio paradigmatsku sliku knjižnice na koju su se dalje nastavile mnoge nove interpretacije. U priči „Babilonska biblioteka“ predstavljena je knjižnica-labirint u kojoj su pohranjene sve knjige ikada napisane i nenapisane, jer zbirka obuhvaća knjige sa svim mogućim kombinacijama slova. Među njima je i ona sveobuhvatna knjiga koju lutajući beskrajnim hodnicima traže svi knjižničari. Borges tu varira svoje teme mita, labirinta, autorstva, istine i fikcionalizacije, a njegova knjižnica obuhvaća čitav svijet, jer obuhvaća svo znanje i neznanje, smisao i besmisao koji se može ili ne može iskazati.

Vlado Martek (rođ. 1951.)

Vlado Martek, jedan od pripadnika Grupe šestorice autora, pojavio se u umjetnosti 70-ih godina s radovima koji su tražili novi oblik komunikacije s publikom. Legendarni su postali njegovi natpisi/poruke lijepljeni po zidovima (Čitajte Maljeviča, Čitajte Kamova), a daljnji rad nastavio je izložbama i akcijama na ulici, objektima, instalacijama, asamblažima, crtežima, pjesmama (koje naziva predpjesmama) i drugim oblicima nove umjetničke prakse. Veza tekstualnoga i vizualnoga uvijek je bila važna u njegovu radu, što vjerojatno duguje i svome studiju filozofije i književnosti, a možda i tome što je čitav radni vijek proveo u knjižnici. U jednome intervju je izjavio: „Imao sam sreće u životu, jer me je posao u knjižnici prvo oslobodio pritiska komercijalnosti, a drugo, omogućio mi je da puno čitam, da budem blizu znanja, pratim i zaključujem (Jutarnji list, 5. 6. 2024.).“ Naš zaključak je: Čitajte Marteka.