Anđeli u knjižnici (klikni na sliku za pokretanje prikaza)
Pjesma miru (klikni na sliku za pokretanje prikaza)
Anđeo u praznoj knjižnici
Nebo nad Berlinom i anđeli u knjižnici
Wim Wenders snimio je „Nebo nad Berlinom“ 1987. godine, a film je po prikazivanju na Festivalu u Cannesu dobio nagradu za najbolju režiju te niz drugih nagrada iste godine.
Nastanak filma djelomice je nadahnut pjesništvom Rainera Marie Rilkea, čiju poeziji, pa Wendersu, nastanjuju anđeli, a većinu dijaloga i naracije napisao je Peter Handke.
Priča prati Damiela i Cassiela, dvojicu anđela koji lutaju Berlinom opasanim Zidom i slušaju misli ljudi koje susreću. Anđeli su čuvari memorije kroz povijest, ne samo one vezane uz velika događanja, već misli, sjećanja i osjećaja običnih ljudi u svakodnevnim situacijama koje za njih mogu imati sudbinsku težinu. Lutanja su ciklička i dvojica anđela često se vraćaju na ista mjesta, dok konačno Damiel, potaknut ljubavlju prema akrobatkinji u cirkusu, ne odluči napustiti svoju besmrtnost i živjeti kao čovjek.
Jedno od mjesta na koje svi anđeli često dolaze je Državna knjižnica, u kojoj su snimljene 3 scene.
Knjižnica je na neki način koncentracija memorije, svega važnoga što nas veže uz prošlost čovječanstva i onoga što sadašnjost želi ostaviti budućnosti, a istovremeno se u njoj odvijaju mnogi važni osobni momenti, posebice za mlade ljude kojima će ta budućnost pripasti. Knjižnica govori glasom svih ljudi a mjesto je tišine i spokoja; svetište je ali i utočište; mjesto je gdje se može izolirati, a osjećati pripadnost svemu ljudskome.
U prvoj sceni Damiel i Cassiel ulaze u prekrasnu arhitekturu berlinske Državne knjižnice sa savršeno akustičnim stropom, hodaju kroz nju slušajući fragmente misli i pročitanih rečenica i susreću druge anđele. Kretanje kamere kroz prostor, korsko pjevanje koje prati scenu, mrmor glasova i vizualne slike stvaraju originalan filmsko-poetski jezik.
U drugoj sceni Cassiel sluša misli starca Homera koji u Knjižnici promatra modele globusa i Sunčeva sustava, lista knjigu s fotografijama, sjeća se rata i pita se kako napisati novi spjev posvećen miru, gdje su svakodnevne stvari jednako vrijedne pozornosti kao ratnici i kraljevi.
U trećoj sceni Cassiel sjedi u Knjižnici s praznim stolovima, dolaze čistači, a i drugi anđeli su tu. Mnoštvo glasova je utihnulo.
Ovaj filmski klasik zapamćen je po iznimnoj vizualnoj ljepoti, odličnoj glazbi i po svojoj posebnoj filmskoj naraciji. Ostaje aktualan po pitanjima koja postavlja o tome što čovjeka čini potpunim, kako uspostaviti bliskost i jedinstvo s drugima, koju ulogu danas umjetnost ima, odnosno tko je umjetnik/narator koji će dati smisao bezbrojnim glasovima i od njih stvoriti ljudsku priču.
Arhiva
