William Blake
Ingres
Mirko Rački
Anselm Feuerbach
Rodin: Poljubac (Prvotno nazvan "Francesca da Rimini")
Don Quiote - Uništavanje knjižnice
Don Quiote - Uništavanje knjižnice
Don Quiote - Uništavanje knjižnice
Don Quiote - Uništavanje knjižnice
Ime ruže - rasprava o smijehu (Kliknuti na ikonu za film)
Sacra di San Michele, samostan u Sant'Ambrogio di Torino, inspiracija za samostan u romanu
Tlocrt knjižnice
Knjiga je kriva: Dante, Cervantes, Eco
Općepoznata je činjenica da su knjige tijekom povijesti bile na razne načine koječemu krive, a ovdje ćemo se pozabaviti time kako su neke knjige unutar tri slavne knjiga snosile krivicu za ono što se događa likovima.
Dante: Pakao – Paolo i Francesca
Jedna od ljepših i poetičnijih epizoda u Danteovu „Paklu“ njegov je susret s Francescom da Rimini. U drugom krugu pakla grješnici su kažnjeni zbog požude, te ih vihor nosi i vitla kao što su bili nošeni svojim strastima. Dok susreće Kleopatru, Helenu, Pariza, Tristana i Izoldu, Dantea privuku dvoje čvrsto priljubljenih ljubavnika koje ni vihor ne može razdvojiti. Kad mu priđu na poziv, Francesca preuzima aktivnu ulogu i priča o tome kako se zaljubila u Paola Malatestu, brata svoga silom nametnutoga muža.
Ljubav se dogodila putem zajedničkoga čitanja arturijanske legende o Lancelotu i Ginevri, pa Francesca vuče paralele između onoga što se događa u legendi i njihove priče, od ljubavi koja ih preplavljuje i očituje se u blijedim licima i pogledima, preko dršćućeg poljupca, do konačnog predavanja zanosu, i zaključuje: „…svodnik je knjiga i njen pisac bio: već ne čitasmo dalje toga dana…“.
Dante je ožalošćen i potresen i toliko plače da pada bez svijesti, a vihor opet odnosi ljubavnike. Iako ovdje osuđeni na kaznu jer se nisu oduprli grijehu i razumom savladali svoje osjećaje, ljubavnici su očigledno prikazani s puno suosjećanja i simpatije, s osobito je lik Francesce da Rimini nadahnuo mnoge autore u raznim umjetničkim područjima. Svoje radove posvetili su joj Boccaccio, Rahmanjinov, Rossini, Čajkovski, lord Byron i mnogi drugi, a u prilogu možete vidjeti likovne interpretacije ove epizode.
Cervantes: Don Quijote – viteški romani
Jedan običan, skroman plemić blizu pedesetih godina jako je volio čitati viteške romane: "Sve u sve, tako se zapleo u svoje štivo da je čitao po cijele noći od večeri do jutra i po cijele dane od zore do mraka. I tako se njemu, od maloga spavanja i mnogoga čitanja, osuši mozak i pamet mu se najposlije pomuti.“
Svi znaju kako je Alonso Quijada ili Quesada izašao iz svoje sive egzistencije i postao Don Quijote i kako je pokazao začudno puno mudrosti i veličine u svojoj ludosti. To, nažalost, nije uvijek bilo na njegovu dobrobit, pa su ga prijatelji htjeli izliječiti, a mislili su da je najbolje uništiti sam izvor sve te zbrke – njegovu biblioteku.
U jednom poglavlju romana opisano je kako župnik, brijač, gazdarica i nećakinja pregledavaju knjige, župnik poneku od njih komentira, neke čak i hvali i spašava, a potom većinu spale. Gazdarica spaljuje i poeziju, jer misli da bi i to moglo izluditi njezina gospodara, a potom zazidaju sobu, govoreći kasnije Don Quijoteu da je knjižnicu odnio neki čarobnjak. Tako zapravo pristaju na njegovu viziju zbilje iako je žele uništiti.
Napisani su mnogi komentari o Cervantesovu odnosu prema viteškom romanu, a iz njegova „Don Quijotea“ možemo iščitati da život s knjigama katkad može odvojiti od stvarnosti, ali nas i dovodi do plemenitijeg, potpunijeg i ispunjenijeg života.
U prilogu su ilustracije ove epizode iz starih izdanja romana.
Umberto Eco: Ime ruže – knjiga o smijehu
Ecovo roman „Ime ruže“ doživio je svjetsku popularnost i dobio mnoge nagrade i pohvale, a zahvaljujući filmu postao je poznat i široj publici. Radnja je smještena u jednoj benediktinskoj opatiji, na početku 14. stoljeća, za vrijeme teološkog skupa koji okuplja mnoge crkvene predstavnike. U samostanu se događa niz sumnjivih smrti koje istražuje poznati franjevac William od Baskervilla sa svojim mladim učenikom Adsom. Iako ne uspijeva spriječiti nova umorstva, William ipak otkriva što je začetak: Aristotelova knjiga o komediji koju s drugim zabranjenim knjigama u tajnoj sobi čuva glavni knjižničar.
Roman je prepun literarnih aluzija, lingvističkih igara i historijskih fikcionalizacija, stvarajući raznolike narativne slojeve i značenja. Zašto bi čitanje knjige o smijehu bilo tako opasno? Jer smijeh i komedija razaraju vječne i dogmatske istine, potkopavaju utvrđene vrednote i narušavaju autoritete. Smijeh ispituje, opire se i unosi nered, a glavni knjižničar želi zabraniti sve što postavlja pitanja i širi znanje; on ga ne dijeli, on je posvećenik koji znanje drži u zadanim okvirima.
U prilogu možete vidjeti isječak iz filma u kojemu se raspravlja o smijehu, kao i znameniti tloris samostanske knjižnice-labirinta.
Arhiva
