ALU - INFORMACIJE - Dnevne;;informacije i;;obavijesti

U Galeriji Prozori, Knjižnica S. S. Kranjčevića, u ponedjeljak, 22. prosinca, u 19 sati, održava se izvedba povijesnog romana u obliku filma Nicole Hewitt 'Ova žena se zove Jasna 04: Kriva slika'.

Rad je realiziran u suradnji s Jasminom Ravnjak, Vidom Guzmić, Ivanom Slipčevićem

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -

Ova žena se zove Jasna Nicole Hewitt multimedijalni je rad u nastajanju, odnosno serija performativnih predavanja složenoga kompilacijskog formata audio i video projekcija, dokumentarnih i fikcionalnih tekstova i performansa. Kroz kompleksnu performativnu formu i vizuru naslovne junakinje, izvjesne Jasne koja je početkom devedesetih bila studentica komparativne književnosti i filozofije na zagrebačkome Filozofskom fakultetu, a danas je četrdesetpetogodišnja zaposlenica Međunarodnoga kaznenoga suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu, autorica propituje procese, obrasce i iskliznuća u konstruiranju povijesti, kao i mogućnosti i ulogu jezika u oblikovanju važećih društvenih reprezentacija.

Epizodu Kriva slika iniciralo je razmišljanje o slučaju Vještice iz Rija iz devedesetih, medijskome progonu hrvatskih feministkinja, književnica i novinarki Jelene Lovrić, Slavenke Drakulić, Dubravke Ugrešić, Vesne Kesić i Rade Iveković, no u osnovi joj je roman Dubravke Ugrešić Ministarstvo boli u kojemu autorica sabire iskustva ratnih azilanata, emigranata, izbjeglica i prognanih. Nicole Hewitt ovu fiktivnu autobiografiju, u čijim segmentima prepoznaje priče svojih prijatelja i koja se isprepleće s njezinom vlastitom poviješću, koristi kao svoj umjetnički materijal.

Narativ koji gradi opisuje kao "povijesni roman u obliku filma" što naznačuje u podnaslovu rada. No ta je metatekstualna naznaka varka (ili zamka?) jer je jasno da hibridna forma u kojoj autorica prezentira svoj narativ nije ni roman ni film, niti bi se jedno od toga, definirano svojim zadatostima, moglo žanrovski poravnati s predstavljenim multimedijalnim formatom. Posrijedi je paradoks koji je, kako ću pokušati pokazati, dio njene umjetničke strategije.

Nicole Hewitt izmješta lica i govornike, osobno i tuđe iskustvo ispisuje jedno u drugome, fikciju isprepleće s dokumentarnim formama, miješa jezike, prisvaja tuđe povijesti, preuzima pripovijesti. Proučava kako se pomiču značenja, kako izmiču znaku ili se uz njega priljubljuju, grupirajući se u značenjske konfiguracije unutar kojih se ostvaruju određene reprezentacije stvarnosti i konstrukcije povijesti. Razdoblje koje tematizira Jasna novija je hrvatska povijest, razdoblje obilježeno stvaranjem nacionalne države koja je petrificirala poželjnu povijesnu konstrukciju unutar koje je nacionalni identitet shvaćen kao ključna referenca kulturne identifikacije. Takav koncept u kojemu se narod tretira kao tematizirani objekt priče, nepromjenjivo uspostavljen u prošlim naraštajima, a ne kao djelatni subjekt, problematizirale su postrukturalističke teorije pripovijedanja ukazavši na rascjep između priče i pripovijedanja. Postkolonijalni je teoretičar Homi Bhabha, nasuprot dominantnome historizmu, uveo pojam temporalnosti. „Narodi nisu jednostavno povijesni događaji ili dijelovi domoljubnoga političkog korpusa.”, napisao je, „Oni su i složena retorička strategija društvene referencije.” Oni su „povijesni ‘objekti’ nacionalističke pedagogije dajući diskurzu autoritet koji se temelji na povijesnom porijeklu već danome ili izgrađenome u prošlosti, ali narodi su isto tako ‘subjekti’ procesa označavanja koji mora izbrisati svu prethodnu ili izvornu prisutnost nacije – naroda ne bi li pokazao začudna, životna načela naroda kao suvremenosti: kao znaka sadašnjosti kojim se nacionalni život opetovano iskupljuje i ponavlja kao reprodukcijski proces.“⁽Homi Bhabha, Diseminacija: vrijeme, pripovijest i margine moderne nacije, u: Politika i etika pripovijedanja (ur. Vladimir Biti) Zagreb, 2002., str. 165). Ta temporalna napetost između pedagoške i performativne dimenzije na koju ukazuje Bhabha postaje poprištem ispisivanja nacije. U tom se procesu nacionalni subjekt cijepa, mijenja, zauzima druge temporalnosti i identifikacije otvarajući dopunski prostor udvajnja i dometanja kulturnoga značenja iz kojega izrastaju manjinski diskursi.

Epizoda Kriva slika počiva na manjinskome diskursu migranata, raspršenih i premještenih ljudi (Bhabha govori o disemiNaciji), okupljenih na nekim drugim mjestima, bez protekcije zajednice, zatečenih u tuđim jezicima, blokiranim u neprevodljivim međuprostorima jezičnih i izvanjezičnih nijansi. U rascjepu s nacionalnom pedagogijom, predstavljenom dokumentima i zakonima i važećim političkim diskursom kojem izmiču, oni se često distanciraju i od sebe. U tuđosti jezika, naime, otvara se nesavladan prostor između značenja i stvari/znaka, nemogućnost iskazivanja. Pritom se, iako se ne radi o lingvističkome jeziku, nacionalistički politički kod matične zajednice također pokazuje kao tuđi jezik.

Nesavladana distanca između jezika i značenja generira krive slike o kojima govori Nicole Hewitt, a da nije sasvim jasno s koje se strane gleda, odnosno čija je reprezentacija kriva slika. No ona će posegnuti za paradoksom pa će na dvosmislenosti krive slike temeljiti svoj rad, uspostaviti dinamičnu pripovjednu strukturu, pri-povijest koja uključuje život na rubu povijesti i jezika.

U dekonstrukcijskom obratu rub će prometnuti u dominantnu vizuru iz koje se može pisati povijesni roman. Potom će ga – taj roman koji to nije – u podnaslovu paradoksalno označiti kao filmski oblik. Paradoks je, dakle, jedna od autoričnih strategija. Po enciklopedijskoj definiciji nerazrješiv aspekt značenjske strukture svakoga teksta, upućuje na trajnu višeznačnost i aporetičnost, a ona će taj princip slijediti i uporabom kompleksnoga multimedijalnog formata na izričajnoj razini.

Irena Bekić

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -

Nicole Hewitt bavi se filmom i videom. U novijim radovima istražuje mogućnosti dokumentarnoga jezika unutar fiktivne strukture propitujući specifičnosti filmskoga iskaza i odnos između ‘prikaza’ i ‘retorike’ te filmskog i ’stvarnog’ vremena. Noviji radovi, kao serija performansa Ova Žena se zove Jasna, koncentriraju se na različite izvedbe jezika kroz recitaciju, pjevanje i testimonium.

Uz filmsku praksu bavi se istraživanjem teorije i prakse suvremene umjetnosti. Doktorirala je 2013. na Slade School of Fine Art u Londonu s tezom koja razmatra odnos filma, naracije, plesa, povijesti i retorike. Filmovi su joj prikazivani i višestruko nagrađivani na brojnim svjetskim festivalima. Organizira i kurira mnoge radionice, izložbe i seminare.

Predaje na Odsjeku za animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, a kao vanjska suradnica predavala je na Odsjeku za vizualnu kulturu, Goldsmiths College. Trenutno je gostujuća predavačica na The Cass School of Fine Art, London Metropolitan University.