U srijedu, 26. ožujka, u 19 sati u Galeriji Razvid Pučkog otvorenog učilišta Zaprešić održat će se otvorenje izložbe Maje Rožman naziva “Souvenirs of nowhere.” Izložbu je podržalo Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske te Zagrebačka županija. Izložba ostaje otvorena do 18. travnja.
"Nigdje-suveniri oznake su u Majinom ciklusu suvremena korištenja i predodžbe prirode kao ne-prirode. Autorica je svjesna Žižekove sentence – Priroda ne postoji. Treba imati u vidu, priroda nije nimalo bezazlena. Umjetnica joj umjetnošću joj pridaje estetiku obrnutog sadržaja znakovima-suvenirima od nigdje, koji postaju, kako navodi, tragovi izgubljena značenja: „Kako je nastala ljepota? Kult Zemlje je, potiskujući oko, zatvorio čovjeka u majčin trbuh. U prirodi, tvrdim, nema ničega lijepoga. Priroda je iskonska sila, gruba i promjenjiva. Ljepota je naše oružje protiv prirode; pomoću nje stvaramo predmete i objekte, dajući im granice, simetriju i proporcije. Ljepota zaustavlja i zamrzava neumoljiv tijek prirode.“[1] Ljepota prirode ideal je koji priželjkujemo ne bi li nadomjestili naš izgledno izrabljivački odnos i devastiranje Planete. Žižek to paradoksalno tumači navodeći kako je ekološka kriza krajnji oblik odgovora realnog na ljudsku praksu povrede prirode posredovanu i organiziranu simbolički poretkom koji ukazuje na radikalni karakter ekološke krize. Kriza je radikalna ne samo zbog opstanka čovječanstva. Na kocki su naše neupitne pretpostavke razumijevanja prirode kao pravilnog i ritmičnog procesa. Odnosi prema krizi su fetišistički koji poriče krizu, a karakterizira ga opsesija radom kojim izbjegavamo globalnu katastrofu. Potom princip simboličkog poretka koji prikriva njegovo nepostojanje. Zaključno postoji i prihvaćanje ekološke krize kao odgovor realnog sa kaznom za iskorištavanje prirode.[2] Autorica kritički propituje besprijekornu estetizaciju vlastitih radova koji upućuju na poimanje prirode kao dekoracije. Potom to radikalizira upućujući na konzumerizam i otuđenje u naturi u kojem pejzaži i suveniri gube prvotno značenje i postaju oznake prisutnosti. Tom infantilnom totalnošću ludila gomile na pokretnoj traci takozvanog progresa Maja Rožman označuje prirodu kao dekorativni element, kao površni element za društvene mreže kojom digitalno poimanje svijeta oblikuje našu percepciju. Potom se bavi konzumerizmom kao i prethodnim ciklusima, te otuđenjem čovjeka u prirodi. Suveniri su tek oznaka prisutnosti, masovno proizvedeni dokazi putovanja. Spomen postaje trag izgubljene svrhovitosti, puka forma mimo znakovnog značenja. I dok u simbolskome svijetu znakovi uvijek upućuju na nešto drugo od označenog, danas je sve isto; ambalažno, uniformirano i beznačajno posredovano svekolikom estetizacijom ništavila. Maja je svjesna sveopće digitalnosti i sve-dostupnosti društvenih mreža koje ekraniziraju prirodu i kojima bivanje u naturi zamjenjuje njezino doslovno ispisivanje. Visoko-estetiziranim radovima kritičkih referencija, Maja je naposljetku doista namjerna: Priroda ne postoji."
~ Željko Marciuš
[1] Usp.C. Paglia, Sexual Personae, Harmondsworth: Penguin, 1990., str. 57.
[2] Činjenica da je čovjek biće koje govori znači upravo to da je (...) konstitutivno izmješten, označen nesvodljivom pukotinom koju simboličko zdanje uzaludno pokušava popraviti.“ Na tu pukotinu i krhkost simboličkog znanja i svemira podsjećaju nas prirodne katastrofe i one poput Černobila. Dalje navodi: „Sama pojava čovjeka nužno uključuje gubitak prirodne ravnoteže, homeostaze svojstvene životnim procesima. (...) Slika prirode kao uravnoteženog kruženja tek je čovjekova retroaktivna projekcija. Tu leži lekcija suvremenih teorija kaosa: priroda je već sama po sebi turbulentna, neuravnotežena; njezina vladavina nije dobro uravnoteženo kolebanje oko neke stalne točke privlačenja, nego kaotična disperzija unutar granica koje teorija kaosa naziva čudnim atraktorom, pravilnošću koja upravlja samim kaosom. (...) Tako je obustavljena tradicionalna opreka između reda i kaosa: ono što se doima kao neukrotivi kaos – od kolebanja na burzama dionica i razvoja epidemija do formacija vijavica i rasporeda grana na stablu – slijedi neko pravilo: atraktor regulira kaos. Poanta nije otkriti red iza kaosa, nego otkriti formu, uzorak samog kaosa, njegova nepravilna širenja.“, usp. S. Žižek, Gledanje iskosa – Uvod u Jacquesa Lacana uz popularnu kulturu, Zagreb: Meandarmedia, 2013., str. 81-90.
Maja Rožman (1981., Zagreb) suvremena je umjetnica koja stvara u medijima crteža, instalacije, umjetničke knjige i proširene grafike. Diplomirala je 2006. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi red. prof. Ante Kuduza. Od 2003. godine održala je tridesetak samostalnih i sudjelovala na više od stotinu skupnih žiriranih izložbi i kustoskih koncepcija u Hrvatskoj i inozemstvu. Uz to, sudjelovala je na brojnim međunarodnim umjetničkim simpozijima, rezidencijalnim projektima i programima stručnog usavršavanja, među kojima se ističu Image De/Construction u Leipziger Baumwollspinnerei u Leipzigu, Cité Internationale des Arts u Parizu, SCCA – Institut za suvremenu umjetnost u Ljubljani, KulturKontakt u Beču, KunstenaarsLogies u Amersfoortu, Cultural City Network u Grazu te Platform Garanti Contemporary Art Centre u Istanbulu. Za svoj rad primila je niz priznanja i nagrada, uključujući Nagradu HDLU-a na 6. hrvatskom trijenalu grafike, međunarodne nagrade VIG Special Invitation i Essl Award CEE za mlade umjetnike srednje i istočne Europe te MTG ’21 Honorary Mention na međunarodnom trijenalu grafike u Krakovu. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) od 2007. godine, a od 2008. do 2012. djelovala je i unutar Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU) kao multimedijalna umjetnica. Rožman je suosnivačica umjetničkih kolektiva Projekt 6 (2006.–2011.) i Kolektiv 110-502 (od 2015.), u kojima djeluje kao umjetnica i kustosica.
