Mirjana Vodopija: „Vidjela sam šumu gdje ptice šute“
Otvorenje izložbe prof. dr. art. Mirjane Vodopije „Vidjela sam šumu gdje ptice šute“ u utorak, 17. prosinca, u 19 sati, Galerija Prozori, Knjižnica S. S. Kranjčevića, Zapoljska 1, Zagreb
(...) Fizički rekreirajući prozor, odnosno uprizorujući ga kao scenu u formi diorama, Mirjana Vodopija govori o osobnom pogledu iz različitih prostorija vlastitoga stana, u čijem su fokusu priroda i materija kao elementarne tvari životnih i umjetničkih procesa. Ovi konstruirani drveni objekti – lebdeći stanovi, kako ih naziva, jer dok obitavamo unutar vlastitog stana njegov prostor percipiramo kao izdvojen sustav neovisan o svim onim susjednim stanovima kojima smo okruženi – u izložbenom prostoru stoje na svojim krhkim žičanim nogama, ili pak, ovješeni o takvu istu pomalo korodiranu žicu, vise sa stropa. Njih autorica ispunjava pejzažima koji u sebi komprimiraju i tematiziraju kategorije prostora, pogleda i krajolika kao okosnica rada. Sastavljeni od komada drva, praostataka starih radova, gipsa, kamena, zemlje, suhog granja u vlastitoj fragmentarnosti postaju konstruirani ambijenti u čijem je središtu mrtva priroda. Zamrznuti uokvireni prizori fiksirani od daljnjeg raspada i loma, vlastitog prirodnog tijeka propadanja. I dok kao cjelina upućuju na širu sliku, istovremeno se u svojoj materijalnosti zgušnjavaju sve dotle dok se na kraju u njima ne pojavi ono neprimjetno: sitne rupice u kori drveta, perforacije u materiji, izbrazdane površine materijala, lišaj na komadu osušene grane. Izdvojeni iz svog prvobitnog konteksta i raspredmećeni od svoje funkcije, zavodljivi i poetični, estetizirani i sirovi, kreiraju vizualne i poetske slike, no i dok ukazuju na svoju oblikovanu stranu, u sebi i dalje sabiru čežnju prema nepravilnom i nasumičnom, ili tome autorica barem teži. U tom rascjepu između koncipirane strane ovih objekata i težnje prema slobodi od – ideja, navika, umjetničkih procesa – stvaraju se labilne i krhke sveze koje tek naslućujemo. Pa i ako ove konkretne materijalne strukture kroz koje i u koje gledamo ne mogu anulirati svoju proizvedenu stranu, ona će se dokinuti u crtačkim mapama u kojima slučajnost oblika i boja na crtežima korespondira sa slobodnim tokom misli materijaliziranih u rečenicama, poput one iz naslova rada. One ih obrgljuju i sabiru, ali ne objašnjavaju, a pokušaji njihova semantičkog ulančavanja proizvoljni su i slobodni. Jedino je bez posredovanja moguće održati značenjsko polje rada otvorenim spram promatrača. Tako ove crtačke mape – mali knjižni svesci govore o mogućnosti vezivanja u nikada do kraja dokučive vizualne i mentalne sklopove, njihovom ulančavanju u svijesti autorice, ali i onih koji gledaju, kao i o mogućim promijenjenim stanjima i neplaniranim interakcijama kada se izmaknemo iz uobičajenih interpretacijskih konvencija. (...)
Iz navedenoga izvire autorska pozicija koju prepoznajem kao osjetljivost koja se „krije u svakome, da bi u nekim situacijama buknula i postala dojmom koji će pomesti sve drugo“.* Ta je osjetljivost možda upravo onaj suvišak melankolije kao čuvstva, a svjetlo, prostor, krajolik i okolina kao provodne niti umjetničkog rada Mirjane Vodopije, njezini označitelji. Jer melankolija se može pojaviti u potištenosti jednako kao i u ushićenosti, a u radu autorice prepoznajem ju prije svega u koncentriranoj pozornosti, pa pogledi i mijene prirodnog, osobnog i društvenog krajolika o kojima govori postaju nositelji estetskog, afektivnog i metafizičkog smisla, podsjećajući nas na ono što Merleau-Ponty naziva suštinskom isprepletenošću našeg bitka u svijetu. Odlučivši se za nedovršenost i otvorenost rada, potičući slobodne i spontane asocijacije – jer ako „Sve što znam o svijetu, čak pomoću znanosti, znam polazeći od nekog mog pogleda i nekog iskustva svijeta"* – onda ne preostaje ništa drugo negoli držati interpretacijsko polje otvorenim. (iz predgovora, Petra Dolanjski Harni)
* Földényi, L. Pohvala melankoliji. Zagreb : Mizantrop, 2021. Str. 42
* Merleau – Ponty, , M. Fenomenologija percepcije. Sarajevo : "Veselin Masleša" : Svjetlost, 1990.
Mirjana Vodopija u svom se radu bavi pitanjima svijesti i percepcije svjetla, vremena i prostora, često prožimajući različite umjetničke discipline i medije: crteže, grafike, fotografije, objekte, instalacije, video instalacije i ambijente. Diplomirala je 1987. godine na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Od 1985. godine do danas ostvarila je 41 samostalnu izložbu i sudjelovala na preko 250 skupnih izložbi i kustoskih koncepcija, te tridesetak umjetničkih simpozija, rezidencijalnih projekata i stručnih usavršavanja u svijetu. Dobitnica je 14 likovnih nagrada nacionalnog i međunarodnog karaktera, između ostalih i Godišnje nagrade Vladimir Nazor za najbolju izložbu u 2019. godini (2020.) i Godišnje nagrade HDLU-a za najbolju izložbu u 2019. godini (2020.), obje za izložbu Lutajući krajolik u MSU u Zagrebu. Od 2007. godine predaje na Grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, od 2023. godine u zvanju redovite profesorice u trajnom zvanju.
Program podržava Ministarstvo kulture i medija RH i Gradski ured za kulturu Grada Zagreba.
