ALU u Bunkeru

Otvorenje izložbe radova studentica ALU Klare Burić, Elene Štrok i Iris Jambrek u organizaciji Centra za mlade Bunker u ponedjeljak, 16. prosinca 2019. u 18 sati u Centru za mlade Bunker - Info centar (Ulica Savke Dabčević Kučar 8, Samobor). Izložba ostaje otvorena do 4. siječnja 2020.

Na izložbi će izlagati tri studentice ALU kojima su, kao najuspješnijim studentima, za akademsku godinu 2018./2019. dodijeljene pohvale iz latinske klasifikacije:

  1. Summa cum laude: Klara Burić, Nastavnički odsjek
  2. Magna cum laude: Elena Štrok, Grafički odsjek
  3. Cum laude: Iris Jambrek, Slikarski odsjek

Radno vrijeme Bunkera

  • utorak - petak 13 - 22h
  • subota 10 - 22h i nedjelja 16 – 22h
  • ponedjeljkom, praznicima i blagdanima zatvoreno

O izložbi ALU u Bunkeru

Izložba triju mladih umjetnica, studentica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, pokušaj je suočavanja sa suvremenim trenutkom odraženog u osjećaju nesigurnosti, napuštanja zapadnog ideala razuma i istine te gubitka čvrstog uporišta s kojeg bi se mogla sagledati prošlost i imaginirati budućnost. Ova izložba ne predlože jedno takvo uporište. Nasuprot, ona nudi tri osobne poetike kontakta sa svijetom nepovratno gurnutim u proces radikalnih mijena.

Iris Jambrek

Diptih: Dihotomija I, II; ulje na platnu, 2019.

Diptih Iris Jamberk pruža uron u kaotični trenutak koji titra na liniji između nedavne prošlosti i neizbježne budućnosti. Masa zbijenih figura koja se nekontrolirano sliva prema promatraču, reminiscencija je ikoničkog Ensorovog djela “Dolazak Krista u Bruxelles” (1888./1889.) - apokaliptične vizije izopačenog društva koje Spasiteljev dolazak slave političkim porukama, transparentima i krabuljnim maskama. Međutim, na Jambrekičinoj slici nema Krista, a masa je bijegu pred topljenjem leda s dviju planina u pozadini. Kolorizam i ekspresivnost poteza kojim su realizirane planine upućuje na drugu uporišnu točku, Kirchnerov “Zimski pejzaž na mjesečini” (1919.), u kojem pogled na švicarske Alpe umjetniku služi kao pribježište nakon pretrpljenog nervnog sloma. Na Jambrečinoj slici ideja prirode nije pribježište, već nasuprot, prijeteći razlog za bijeg, a neizbježni ishod postaje jasan na drugom dijelu diptiha. Izostanak figura na naizgled apstraktnom prizoru na kojem dominiraju dvije velike bijele površine koje plutaju u crvenoj tekućini, potencijalna su slika svijeta bez ljudi. Svijeta u kojem se ne više ne otapaju ledenjaci, već sam krajolik koji prokapava s gornjeg dijela platna. Diptih predstavlja subjektivni uron u normalizirani kaos u kojem i prema kojem jurimo.

Elena Štrok

Baba Jaga igra maga, kutija bakropis; litografija; drvo; tkanina, 2018.      

Baba Jaga igra maga je igra karata temeljena na umjetničkoj interpretaciji staroslavenske mitologije. Prema narodnim predajama i pričama za djecu, Baba Jaga je poznata kao zla vještica koja dobro čini samo onima koji to zasluže. Baba Jaga stoga postaje staroslavenska prefiguracija karme koja se otkriva kroz samu igru. Kako umjetnica objašnjava: “Špil sadrži 21 kartu, a baza je 7 različitih karata koje se ponavljaju tri puta u špilu. Svaka od 7 karata predstavlja jedan staroslavenski simbol za boga ili za božanski aspekt, a svaka karta nosi određenu poruku. Igra je volja sudbine predviđena za dva igrača.”

U svijetu kojeg određuje tehnologija, u kojem se priče generiraju, multipliciraju i nekritički prenose između profila, a ne živih osoba, autoričina kartaška igra predstavlja radikalni narativni obrat. Estetika vernakularnog i ideja mitske rukotvorine ovdje reartikulira naše poimanje tehnološkog objekta, vraćajući ga u njegovu (pred)povijest u kojem mitologija, narodna predaja i ritualna izvedba licem u lice stvaraju sasvim nove, paralelne svjetove, moguće alternative vremenu i prostoru kojem živimo.   

Klara Burić

Koža, lateks, čavli, 2019.; Koža, lateks, čavli, 2019.; Koža, bakropis i suha igla, 2019.; Zglobovi, bakropis, 2019.  

Iako pojam kože neizostavno asocira na meku omotnicu ljudske tjelesnosti, suočenost s materijalnom grubošću prirode neizbježno širi inicijalno poimanje kože. Koža postaje taktilno sučelje biološkog svijeta, membrana između unutra i van, (medij)ator intimne razmjene, polje dodira između našeg i drugih tijela koja nužno ne moraju biti ljudska. Izdvajanje materijalnog uzorka kože koja bojom i teksturom podsjeća na ljudsku i njeno supostavljanje grafičkim otiscima kože stabla, u radu Klare Burić predstavlja poetsku gestu koja naglašava paralelizam među tijelima, supostojanje, a ne suprotstavljanje. Koža tako postaje postaje jedinstveni arhiv zajedničkih ožiljaka, dijeljeno tkivo, teritorij u kojem organske linije otkrivaju kartografiju dijeljene povijesti i potencijalne zajedničke budućnosti. Ideja kože kao zajedničkog teritorija/tkiva nije samo poetska nego i politička gesta koja prema Donni Harraway (sympoiesis) otvara mogućnost mišljenja otvorenijeg, intimnijeg i ravnopravnijeg odnosa među ljudima i drugim vrstama, kao alternative svijetu u kojem je priroda tek odavno izgubljen, romantizirani ideal ili pragmatični resurs ekonomske ekstrakcije.

Nikola Bojić, povjesničar umjetnosti, asist. Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu

POZIVNICA (Link na PDF)